Nedovršene rečenice

mirisi tvoji mi daju da sam zahvalan što jesi, što hodaš, što sjenke nose tvoje ime, što ljubiš svijetove gorke i hladne koji postoje preblizu da bih ih mogao poricati..

Još jutros sve je izgledalo drugačije, a sada..

....šaltam bezazlene kanale, bogaram i suncaram kom tv plaćam, boli me duša, a i srce me štreca, oblake u obliku srca krivim štapom pecam.

Pukao mi je nokat hvatajući...

leptire koji su letjeli tako brzo da sam ih hvatajući prstima zaparala snove, a snovi su bili tako živi i snažni pa mi je i nokat pukao, ah, jadna ja..crnac-Klara.


Sutra je novi dan, ah, sutra je novi dan, to me tješi ali..

pomalo i plaši...sutra ću možda upoznati nju , a ona će biti u ko zna kojem stanju, drugom, trećem, a ja nisam spreman, skrasiti se, nisam spreman otpustiti nježno mi perje i ponovo se zavuć u sopstvenu kožu.

Već godinu dana....

sakrivam od istine ono što se sakriti ne može i negdje duboko u sebi osjećam da će kad-tad sve doći na svoje i da ću izgubiti ono što se izgubiti ne smije..

Ah, kako me umaraju,kako me lome ti ..

...loše skrojeni, na pogrešnu stranu ispruženi, mali mršavi brci. Nisam se brijao još od vojske 188 i neke, sjećam se da je snijeg bio nepregledan i ja nisam imao šansu da se upišem u tvoj spomenar. Tjera me maler, al otjerat ću ja njega.

Opisujući teren na kom je ....

sve to počelo, impresionira me činjenica da se svega sjećam, da se tako u moje pamćenje urezalo toliko toga naizgled nebitnog: boja bijele pisaće mašine, boja njene haljine, snijeg prljavo-siv što sipi blago, a prošle su godine, stoljeća...

Kud god pogledam vidim lijepe ljude, a opet..

...nosim tu tugu u sebi, nisam je trebao ostaviti pod isprikom da ću doći, jer ja nisam došao....a nisam ni otišao...ostao sam zauvijek tu, u sred rada, pod plaštom proplanka, noseći u sebi miris paljevine sijena i boju njenog prekrasnog imena.

Sjeća li me se ....

pitam se ponekad, možda ipak,možda ipak u nekom skrivenom kutku svoje nježnosti još vidi koliko smo davali jedno drugom,koliko smo imali,koliko smo izgubili..

Opet je počela kiša, i onda..

sam pomislio kako bi mogla na prljavi prozor da mi pokuca ona...rekla bi da je rat završio, a spomenar je ostao zarobljen kod sada već, narodnih izaslanika koji su u trenutnom izbjeglištvu. Kad se vrate jednom nazad, na ruke će mi dat spomenar, izvinjenje i platu . Možda mi plate i sve putne troškove koje sam nabio lutajući. Volim je, a ne znam ni zašto.

Kada sam se vratio u Rim...

osjetio sam zadah i trulež smrti, pepeo je bio tepih po kojem sam svojim stopama kružio po tom sablasnom gradu prepunom aveti i demona, gradu iz kojeg nikada neću nestati jer on je sudibna moja i moj konačan sud.

Sve raditi polako, to je važno jer..

brzina uma teška je za pratiti, ali brzina tijela je opaka po zdravlje, počinjem kašljati, zamaram se dok odem do pekare, da se okrenem za zgodnom suknjom i ne mogu od ukočenog vrata, o mladosti, ne žuri, mene još ima i uvijek će me biti.

U proljeće ...

događaju se one opake stvari da hormoni divljaju a ne mogu ih pratiti, pa se sve slomi i ispočetka treba graditi ono što se sagraditi ne može više nikada.

Mirisi me opijaju, ali najviše..

....me opija ono što prostim okom mogu da vidim, što golim prstima mogu da oslušnem, kad zagrizeš jabuku i uživaš u pucketanju kore kao da vatra plamti.

Putovanje je nastavljeno uzvodno...

kao što se putovanja već događaju, da uvijek nenadano donesu napore i nevolje, da našu komociju dovedu u pitanje, da svu onu ugodu i sigurnost "sigurnog odmarališta" dovedu u sumnju, u pitanje, u neizvjesnost i - zato ih valja ne planirati, jer svaki plan u vodu se sruči kao kamen zabluda i laži.

Svijet je lopta šarena, ali kako..

...uskladiti boje, kako te u mnoštvu prepoznati, kojom te jedinicom mjeriti, s kojim začinom začiniti? Ako je ova lopta prevelika, zamjenimo je manjom, pa ni šare nisu toliko bitne, svakako će se ofucati od udaraca nogu naših.

Tog jutra u dnu bašte, posadila je ....

narcise, u spomen na sve dane koji su prošli a u kojima se nisu mogli sresti, u spomen na sve sate u kojima su snovi prolazili kroz prste, mirisni, opijeni, tugom natopljeni.

"Neka bude što biti mora", pomislila je i ...

i ustala tako naglo da joj se odmah zavrtilo u glavi. Ponovo je legla. Oslušnula je na minut haos svojih misli i shvatila da ništa ne razumje. "Neka bude šta biti mora", navukla je kaput boje višnje i u tišini zatvorila vrata.

Padala je nekakava prljava kiša, gledao ju je kroz ....

prozorsko staklo i sanjao da ju slijedi, da sve svoje zidove sruši u trenu, da sve školjke otvori širom, da pusti nježnost da se prelije preko dana koje je posvetio njoj, sanjao je da ta kiša može oprati sve ono što je u njemu branilo da joj se posveti, da joj ispriča sve što je u njemu godinama taloženo, godinama ispod lista skriveno...za nju..

"Pa pusti da spavam", pomisli ona, zar već..

...prestala je kiša kišiti, zar već je zoru pojelo njezasito jutro, skoro smo na kraju stubišta, obuvamo cipele samo da bi ih izuli.

Svijetloplave oči sijale su ....

...i nije ih bilo lako izbrisati iz onih dijelova sebe što zovu nježnosti, prizivaju slatke strasti, tako opojne, tako vječne, tako meke, tako drugačije od svega što se zove surovi svijet svakodnevni, prekrit grubostima što se preko rubova slijevaju..

"Hvala za sve", rekla je glasno, ali u sebi..

...već je naložila vatru. Naredila je, do zore ću krenuti sporednim izlazom....oni će i onako biti polupijani sa debelim stomacima i masnim brkovima u dubokom polusjedećem snu koji će nestati nešto iza podneva. Sjenilo na usne, par kapi starog parfema i dugi crni plašt kao obilježje da je prva etapa puta, ovdje stala. Krenut će za nekoliko sati. Na sporedna vrata.

Kiša je lila kao iz kabla....

, ali malo vlage nikom ne može štetiti", pomisli on i uzme svoj stari kišobran i krene u noć - ta najljepše u životu i ne događa se planski, u uvjetima idealnim, već onda kada nam obrisi opreza ustuknu i daju mjesto osjećajima koji donose slutnju nježnosti, mirise slatke, dodire koji se utiskuju u srce, u srce, u srce...

Znaš, kad pogledam iza sebe, vidim toliko toga, ali ipak sve se svodi na to da..

...da se krivim za onu stupidnu ideju od koje mi se život okrenuo naglavačke i još uvijek...visi...klati se u ritmu vjetra, klima se kašljom slučajnog prolaznika, al je tu, stenje, javlja da je živ.. Čvrsto se sčepao za šarenu slamčicu i misli da otkinuti se neće.
Mali siroti život.

Zavjesa je spuštena...

..i više se ne može nazad,iako, ostala je, doduše, žal i neka ( ipak jalova..) nada da se sve može preokrenuti, da se grijesi mogu izbrisati, da se pogreške mogu pokretom ruke zaboraviti kao da nisu postojale. Snovi, pusti snovi, u utjehe zapleteni..

Jednom će sve biti samo sjećanje, pa onda i taj..